Povijesno, dentalni implantati prvi se puta spominju 1952., uz imena Brånemark i Linkov, te kasnije, Tramonte i Larsson. Operativne tehnike i oblici vijaka su evoluirali, ali jednostavnim rječnikom, radi se o titanskom vijku koji nadomještava zubni korijen i ugrađen je u čeljusnu kost. Ljudi nerijetko zabunom izgovaraju implantant, a ponekad intraradikularni kolčić (u korijenu zuba) smatraju implantatom, što je dakako, pogrešno.
Na titanski vijak – implantat moguće je nadograditi, odnosno učvrstiti, različite elemente od metala, keramike, cirkona i dr., koji nadomještavaju krunu zuba ili su nosači protetskih nadomjestaka (mostova). Konstrukcijski elementi dentalnih implantata su brojni, a samim tim su i njihove mogućnosti kombiniranja u rješavanju neke dentalne kirurško-protetske terapije velike.
Danas bi se, ne gledajući financijske mogućnosti pacijenta, u terapijskom rješavanju nedostatka jednog ili više zuba u čeljusti uglavnom dala prednost dentalnim implantatima pred klasičnim protetskim pristupom.
Moguće je nadomjestiti jedan zub uz samostalnu krunicu, te više zuba uz samostalne krunice, mosnu konstrukciju, pomičnu ili fiksiranu protezu. Razlika koja ide u korist implantatima je činjenica da su protetski nadomjesci vezani uz implantat, funkcionalniji, čvršći, stabilniji, nerijetko ljepši i precizniji, zauzimaju manje prostora (npr. ne diraju nepce) i osjećaj u ustima je prirodniji. Trajnost im je uz odgovarajuću higijenu i redovito održavanje praktički doživotna, a ono što eventualno treba mijenjati su protetski elementi, koji se zbog trošenja ili prirodne pregradnje tkiva tijekom starenja mijenjaju.
Dentalni implantat ugrađen u čeljusnu kost, ujedno čuva i alveolarni greben od resorpcije, dakle donekle održava samu razinu kosti, koja bi se zbog nedostatne funkcije ili prejakog pritiska (npr. sedla akrilatne proteze) postepeno resorbirala. Zbog toga vrijedi napomenuti da dugogodišnje odlaganje terapijskog rješavanja nedostatka zuba neminovno vodi u gubitak volumena kosti, te naginjanje i pomicanje preostalih zuba u čeljusti, a nerijetko i u poteškoće sa čeljusnim zglobom.
Kako se odlučiti za implanto-protetsku terapiju:
- nedostaje vam jedan ili više zuba
- nezadovoljni ste sadašnjim protetskim nadomjescima
- imate poteškoće u žvakanju i govoru
- ne zadovoljava vas estetska komponenta vašeg osmijeha
Činjenica da se postotak uspješnosti zadržavanja dentalnih implantata u kosti kreće od 90 do 95 posto, negdje čak i 98 posto, trebala bi zvučati ohrabrujuće, ali svakako treba imati na umu onih 10 ili 5 posto koji imaju negativan ishod.
Čimbenici koji mogu utjecati na neuspjeh, odnosno odbacivanje dentalnih implantata su
- dijabetes mellitus, hipotireoidizam i druge hormonalne disfunkicije
- uživanje duhanskog dima
- loša oralna higijena
- srčane bolesti, arterioskleroza s anginom pectoris, aortitis i dr.
- tuberkuloza, sarkoidoza
- navika stiskanja i struganja zubima
- bolesti kosti (Pagetova bolest, fibrozna displazija)
- nekontrolirani hematološki slučajevi (anemija, hemofilija)
- nedostatan volumen kosti
- slaba prokrvljenost koštane regije i infekcija
U svim tim slučajevima dentalni implantati nisu preporučljivi ili je potrebno učiniti neke promjene u ponašanju, terapiji ili funkciji organizma.
Što vas zapravo očekuje kada se jednom odlučite za dentalne implantate?
Trebate izabrati terapeuta u kojeg ćete imati povjerenje, učiniti ortopantomogram (panoramsku RVG snimku regije gornje i donje čeljusti), zamoliti svog terapeuta da izradi plan terapije i predračun (moguće je više opcija), detaljno se konzultirati i odlučiti definitivnu terapiju, prestati pušiti i ukoliko oralna higijena nije zadovoljavajuća, poboljšati ju, po preporuci terapeuta učiniti još neke pretrage ili promjene u svrhu bolje pripreme za operaciju.
U nekim slučajevima je potrebno prije implantološkog zahvata, zbog nedostatnog volumena kosti, učiniti nadomještavanje kosti (bone augmentation) ili širenje koštanog alveolarnog grebena. Također, u gornjoj čeljusti, postoji mogućnost prodora implantata u jedan od sinusa, tada je prethodno potrebno obaviti dizanje sinusnog svoda (sinus lifting). Svi ti zahvati obavljaju se rutinski i nisu nužni ukoliko je područje koštane strukture planirane za implantat zadovoljavajuće.
Poslije implantacije titanskog vijka postoji više mogućnosti:
- pokrivanje vijka sluznicom i čekanje da vijak “zacijeli” (oseointegrira) 3 – 6 mjeseci
- imedijatno (odmah) opterećenje vijka protetskim nadomjeskom
Tijekom razdoblja cijeljenja terapeut bi vas trebao opskrbiti privremenim protetskim rješenjem. Kada se na temelju kontrolnih RVG snimki i kliničkog pregleda ustanovi da je vrijeme za postavu suprastrukture, odnosno nadogradnje, krunice, mosta, proteze, pristupa se drugoj fazi terapije. Ona uključuje uzimanje preciznih otisaka, eventualno analizu čeljusnog zgloba i izradu protetskog nadomjestka u zubotehničkom laboratoriju. Nakon jedne ili više proba rad se fiksira (najčešće vijcima) i, po potrebi, adaptira.
Na vama je da održavate uzornu higijenu usne šupljine, jer je to osnovni uvjet za dugotrajan opstanak vaših novih zuba.
U dogovoru sa terapeutom dolaziti ćete još na prilagodbe i redovite kontrole, kako bi cjelokupan zahvat završio na obostrano zadovoljstvo.
Preuzeto sa: cybermed.hr
Karmela Kopčić, dr. med. dent
